уторак, 29. јул 2014.

Ništa





Bio je jedan od onih sumornih kišnih letnjih dana. Možda zvuči kao oksimoron, ali zaista to nije bila ona topla letnja kiša na kojoj bi zaželeo kisnuti. Iako julski dan, napolju je bila jesen. Dan je izgledao bezvoljno i nervozno, a svi oko mene treperili su od istog (ne)raspoloženja. I dok sam tako bežala od sustanara iz jedne prostorije u drugu, pokušavajući da nadjem kutak mira pogodan za učenje, pratio me je roj glupih misli koje su neizbežno iziskivale da ih provetrim. Češanjem nervoze na levoj podlaktici sam kao suvenir dosadnog dana napravila poveću crvenu fleku, onakvu sa kakvom bih kao dete često dolazila nakon neumerenog igranja “indijanske vatre”. Iz galame u mojoj glavi koju su pravile duge i umarajuće analize, sumnje, pitanja i potpitanja o problemima stanarine, problemima sa prijateljem, porodicom, problemima sa mojim mozgom koji mnogo voli da se samooptereti SVIM problemima ovog sveta kao da mu nije dovoljno ovo brdo vlastitih… kao lajtmotiv izdvojila se čuvena pesma Brane Petrovića sa sve glasom Petra Kralja iz njegove čudesne recitacije na koju se uvek jednako naježim.



Ne znam da li se iko ikada usudio da je javno recituje nakon što je pogledao njegovu maestralnu izvedbu, osim ako nije poželeo da ga imitira. Ja ne bih. A mislim da to niko nikad više ne bi ni uspeo, čak i da pokuša. I tako pogledam kroz ešalone da se, kao, predomislim od moje ideje o provetravanju, ali ipak ne. Kud ćeš po kiši, kud ćeš po kiši, kud ćeš po kiši…?! Uzmi kišobran!... upozoravao je Kralj, ali ipak sam ga poslušala i izmenila tok pesme; hrabrom lirskom subjektu Brana sigurno ne bi dozvolio da mu se išta desi kako ne bi omašio poentu pesme, a ja sam imala ideju da se bar poštedim eventualnog meningitisa i sačuvam bar glavu (u suprotnom slučaju moj mozak tek tad ne bi izdržao teret svih mojih razmišljanja, verujte). I tako uzeh kišobran, ali vraga, Kud ćeš u starkama, kud ćeš u starkama, kućeš u starkama!?/ - Trebaju mi starke! Dovraga, igrajući se plagirala sam pesmu. Do prve krivine već sam slušala šljapkanje i škripanje mojih mokrih čarapa o mokro i ne više belo platno patika. Slušalice telefona bile su u ušima, ali plejer nisam ni uključivala. Prijalo mi je slušanje tog šljapkanja. Na Bulevaru, “gle čuda”, nije bilo prolaznika, osim onih slučajnih užurbanih koje je kiša iznenadila. Zato su tramvaji bili prepuni, gomile ljudi vukli su umorno i sporo. Nije mi se ulazilo niti u jedan. Mrzela sam taj odvratni vonj ljudi koji bi isparavao u prevozu posle kiše i stotine amrela koji se cede na tudju obuću. Idem da prošetam. Neko je na semaforu nervozno prstima našarao srce po zamagljenom staklu automobila. Ličilo je na moje. Doduše, nikad ga nisam videla, čak ni na rendgenskom snimku, ali sam ga u tom trenutku tako doživela. Malešno, svo od škrte mašte i dosade, obojeno iznutra mokrom prazninom koja preti da se razlije i ocedi. Nakon dve ispušene cigarete i pakovanja rum pločica, već sam pretila da se izveštim u mojoj novoosmišljenoj disciplini šetača po kiši.

 Na samom kraju Bulevara, negde gde šina savija u Tašmajdan, jedan skromni dekica prodavao je šarene kišobrane. Krijući se iza jednog takvog šarenog i gigantski velikog, borio se sa rizlama i duvanom koji je ispadao iz istih kada god bi mu se zatresle stare suvonjave ruke obojene žutilom duvana. U tom trenutku jedan skladan par usporio je hod pokraj tezgice na trotoaru. Nisu bežali od kiše. Šetali su. Bez kišobrana. I dok je dekica uredno slagao cigarete u tabakeru, mladić je uspeo i da naumi i da se predomisli od kupovine kišobrana. Pratilja ga je samo povukla za ruku uz rečenicu: “Gde ti je romantika?” Ljudi moji, da sam ovakvu scenu videla u nekom loše odradjenom filmu ili seriji, verovatno bih osetila neki blagi transfer blama. Ovoga puta sam samo stajala i zapanjeno posmatrala par koji je nastavio da šeta i kisne istim tempom, dok je dečko u ruci umesto kišobrana držao njenu ruku. Zeleno svetlo na semaforu za pešake je otkucavalo, a ja sam upravo shvatila da nikada nisam imala osobu pored koje bih mogla bezbrižno da kisnem. Uvek su to bili kontrol - frikovi koji bi me toliko silno stisnuli uz sebe i priljubili mi kišobran uz glavu da nisam mogla ni normalno da koračam, niti da trpim bol umršene kose u žice amrela, ne bi li me slučajno neka kap smočila. Ili, pak, oni koji su me puštali da kisnem na drugoj strani, šatro glumeći džentlmene sa kišobranom naslonjenim na rame, vrteći ga, prilično se zabavljajući udubljeni u neku svoju glupu priču uz pokušaj da ostave što bolji utisak. Sranje. Toliko glupih mozganja i bačenog vremena, da bi u jednoj posve običnoj slici shvatio suštinu.


 I dok sam tako tumarala u svojoj šetnji bez cilja, kumulonimbusi su rešili da ne štede na količini padavine van sezone. Osim toga počelo je strahovito da grmi, te sam se ovako fobična sklonila pod prvi iole natkriveni ulaz pored kog sam prolazila. Igrom slučaja je to bilo zdanje na uglu Nemanjine i Kneza Miloša; jedno krasno zdanje u kom su, zavaljeni u udobne fotelje, mnoge pogrešne odluke donosili loši, lošiji i čak  neki malo bolji upravitelji ove male Bede u kojoj živimo, a neki čak gubili glave. Pribijena u ćoše i polupriljubljena o stakleni deo vrata ovog zdanja, stajala sam braneći se kišobranom od pljuska koji je sipao sa svih strana. Čekajući sa nadom da će brzo da se istutnji, te da ću nastaviti svoju terapiju šetnjom, markantni gospodin urednog odela prišao je s unutrašnje strane i provirio kroz vrata samo da bi rekao: “Gospodjo, ne možete tu da stojite.” Od zapanjenosti nisam uspela da izustim ni slovo i tako zbunjena za čas sam se ponovo našla na silovitom pljusku čije su kapi bile toliko krupne da su bolele udarajući. Skupila sam svoj bes koji je počeo da kulja. Skupila sam i uvezala i onaj patrljak od kišobrana, čije su ga žice jedva nekako služile, da bih mogla što brže da otrčim niz ulicu do mesta na kom moj kišobran i ja nikome ne bismo smetali. Trčeći kroz vodu, dok se sa mene kao niz oluk slivala ista, na mom pravcu ukazao se ogromni bilbord sa velelepnom maketom najavljujući budući grandiozni izgled ovog grada. Kroz maglu velikih kišnih kapi škiljila sam u tu (još jednu unapred propalu) investiciju u najavi, dok su me iznova poražavala moja pitanja o tome kako ću da platim neki ćumez od oktobra, kako da se vratim u provinciju sa  nedovršenim fakultetom i gde da nadjem posao u ovom gradu sa kojim bih mogla dovoljno da zaradim, platim kiriju, a opet nadjem vremena i da učim… Sada već poplavljena kišom pitanja i vanjskom stvarnom kišom, i onim besom što nikome u ovom gradu i ovoj zemlji zaista nije stalo do vas… nekako odsutno, vireći kroz natopljene trepavice, pročitah reklamni slogan sa pomenutog bilborda i ludački poraženo se zakikotah: “Beograd, moj kurac!”



Mešala su se sećanja iz detinjstva sa divnim slikama i uspomenama na raspuste provedene kod tetke, kada je ovaj grad izgledao prijateljski, a ova zemlja obećavala da će jedan mali prdavac baš ovde završiti neke velike škole. Krenula sam čak i da plačem, ali sam shvatila da bi sve to skupa bilo poražavajuće patetično. Na kraju sam ušla u Železničku stanicu. Simbolički, mesto koje me je uvek dovodilo i odvodilo iz ovog grada. Samo što ovaj put nisam imala gde da idem. Pravila sam se da čekam nekoga ili voz za negde. Pera Kralj i dalje je ponavljao rečenice u mojoj glavi, a iz Corner shop-a sa radio stanice dopirala je pesma gradskog benda koji je valjda jedini išta vredeo u ovom gradu tih godina kada sam sa tetkom čekala  beskrajno duge redove za brašno.
.

I čekaš, i čekaš, i čekaš, i čekaš…
i već ti je bolje, i već ti je bolje… i već ti je bolje.

Ne boli te ništa… Ne boli te…    
ništa. 

4 коментара:

  1. Samostalna umetnice, srećno ti bilo plivanje u blogerskim vodama. :) U pisanju je spas! :) :*

    ОдговориИзбриши
  2. Ime moje :D, mnogo ti hvala na lepim željama. :) <3

    ОдговориИзбриши
  3. Mešavina sećanja i uspomena jeste koktel koji svi ispijamo u ovim šugavim danima i koji nas drži budnima s utrnulim mislima, čekajući ono sutra kad će valjda biti bolje...kad više neće boleti istina koja nam diše za vratom.
    Da draga, u čekanju je spas, jer je to jedino sigurno danas, A sutra ? Ko zna ....

    ОдговориИзбриши
  4. Uzivala sam citajuci, definitivno je u pisanju spasu, a jos kad ovako lepo pises, nema lepseg!

    ОдговориИзбриши