субота, 6. септембар 2014.



U grlu reč
zgrčena ćuti i guši
kao kost; mučenički
tiho i sporo.
Niti da se vrati u početnu misao
o reči, niti da izgovorena
za svagda jednom neizvesnost ubije.
Uvežban uravnoteženi dah
podiže i spušta grudi
neprirodno kontrolisano ne mareći za strah.
Ravnodušno. Pomireno.
Svejedno.
Mazoh bi s nama igrao šegu.
Otćutimo neizgovoreno jer ionako
smislili nismo šta bismo nakon.
S minulim vremenom dolaze nove
i ona prva više nije sama.
Ubedili smo sebe da nije važno
i da je samo sve navika stvar.
U grlu gomila
gužva se i vapi,
a telo naviknuto – ništa se ne dešava.
Glasnice na njih zanemele sasvim,
sve i kad bi ogluvelo uho želelo da čuje...
Odavno sapete
ovaploćene reči
zarivaju se u belinu -
male grafitne strele.
Oslobodjeno grlo
govori prstima;
uši i dalje čuju samo tišinu.
Reči odlaze i duša lagano ostaje prazna.
Saberi mi namere, pročitaj misli
ništa ti neću otkriti sama.
Protumačiš li metaforu
možda doznaš tu zagonetku Sfinge.
No i tvom bistrom oku
ovo je samo tabula raza.

2 коментара:

  1. Kad budeš imala brojne čitaoce, moći ću da se hvalim da sam tvoje pesme čitala među prvima. <3 Samo nastavi da pišeš i objavljuješ. :)

    ОдговориИзбриши