уторак, 30. јун 2015.



Дом је тамо  где је онај кућерак,
процвала на шору липа
и мирис ивањског цвећа.
Где су људи пркосни
као влати траве међ' усевима и
једнако питоми као равница која их храни.

Дом је у руци леба и масти,
па дечијим трком на извор, к'о некад.
Босим ногама кроз прашину
пуну опалих дудова, чија стабла векове памте.

Дом је у фуруни бакина пита,
штрудла и окрајци на масти;
шиваћа машина стара, наткасна крај дединог кауча
и у њојзи прегршт успомена.

Дом је на шифоњеру жута дуња и на столу везени чаршаф.
Дом је у авлији напукла вишња од лани
и грожђе што се пуже уз чардак.

Дом су приче о прецима
што су знојем створили имање,
дедине из логора успомене и ратно ордење.

Дом је шачица суве земље која те одшколује и нахрани.
Дом је и онда кад од њега одеш
и у мислима га волиш сетно.

субота, 3. јануар 2015.

Sad je nešto drugo




Novogodišnje odluke, hm... Treći je dan novog kalendara, i mada mi nikad u životu nije bilo teže i komplikovanije, odlučujem da bojkotujem planove, reorganizaciju, sebekritikovanje i ispravljanje starih krivih Drina. Od kada sam pokušala da menjam sebe zbog drugih, (pod izgovorom da se menjam lično zbog sebe i za svoje dobro) više ne diram ništa. Konačno ću stvari pustiti svojim tokom. Dobro, ovo možda i zvuči, ipak, kao neka odluka. Kako god...

Starim problemima neću stvarati nove. Oni koji su uz mene i kada ne valjam imaće uvek posebno mesto u mom životu. Duriću se uvek i za svaku sitnicu koja mi ne paše. Ostaću isti prokleti inadžija.

Biću sama za praznike. Big deal. Koliko je ljudi koji su sami čitav život. Jedni praznici u nizu i ja u njima sama nisu tako strašna stvar.

Izguraću i taj posao, i tuce ispita... Učiniću nešto za sebe postavljanjem sebe ispred svih drugih i dokazati svoje prave mogućnosti. Reći ću sebi konačno da ja sve to mogu i hoću, a ne da samo nameravam i kanim.

Pisaću i kad nemam inspiraciju i nemam o čemu. Pisaću, pa makar smeće. Shvatam koliko oslobadja. I nikada me više neće zanimati šta drugi ljudi misle o tom pisanju. Pa ni oni najbliskiji.

Biću besna kada mi se besni, plakaću i smejati se onda i kada je to neumesno i nije trenutak... i nikada, ali nikada više neću dozvoliti da neko kontroliše moje reakcije umesto mene. Ne dok znam da za njih uvek postoji konkretan uzrok. Ne sputavati sebe, dakle, to je još jedna.
Ajmo dalje...

Čvrstim odlukama neću dati da se otrombese i zakopaju. Ne gazim više sopstvene reči. Ne srljam. Ne žalim druge, jer mi prvo sebe nije žao. Od koga bih mogla da očekujem pomoć, tom ću i da je pružim.

Ostaviću cigarete kada ja budem želela. Moja pluća su, dakako, moja lična stvar.

Opravdanja, razni zgovori, napor da nekog nedajbože ne uvrediš...  bullshit.

Jesi li ti to smršala? Double bullshit

I konačno, konačno ću se potruditi da moj mozak shvati ono što moje oči svakog dana gledaju na desktopu ovog malog ćeresla:

Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezivanja za dušu. I naučiš da voleti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvatati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odrasloga čoveka, a ne tugom deteta. I naučiš da sve puteve moraš sagraditi danas, jer je sutrašnje tlo suviše nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naučiš da i sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umesto da čekaš da ti neko pokloni cveće. I nauči da možeš mnogo toga pretrpeti.
 Da si uistinu snažan. I da uistinu vrediš. 


Veronica A. Schoffst




Živeli!